Ovaj blog post ispituje kako sentimentalistička perspektiva interpretira i rekonstruira Humeovu teoriju moralnog suda, analizirajući kako se granica između izražavanja osjećaja i činjeničnog opisa pojavljuje kao središnje pitanje u moralnoj filozofiji.
Humeova tvrdnja da se deontične tvrdnje ne mogu izvesti iz egzistencijalnih tvrdnji duboko je utjecala na modernu moralnu filozofiju. Moralni filozofi koji poriču da su moralni sudovi tvrdnje istine ili laži o činjenicama i tvrde da moralno znanje ne može postojati, Humeova tvrdnja se smatra svojevrsnim svetim pismom. Međutim, rasprava o tome što Humeova tvrdnja točno znači nastavlja se i danas.
MacIntyre tvrdi da Humeova tvrdnja ne cilja na sve egzistencijalne propozicije, već samo na određenu njihovu kategoriju. Prema njegovom tumačenju, Hume priznaje nemogućnost moralnih sudova samo kada su izvedeni iz teoloških propozicija koje se tiču vječne konačnosti ili božanske volje. Budući da teološke propozicije nisu povezane s ljudskim potrebama ili interesima, neizbježno postoji nepremostiv jaz između njih i moralnih propozicija. U konačnici, MacIntyre objašnjava da je Hume vjerojatno smatrao da se moralne propozicije mogu izvesti samo iz propozicija postojanja izravno povezanih s ljudskim potrebama ili interesima. Ovo tumačenje proizlazi iz Humeovog uvjerenja da je moral prirodni fenomen povezan s ljudskim strastima ili emocijama, koji proizlazi iz potreba ili interesa. Kao dokaz, MacIntyre ukazuje na Humeovo opsežno navođenje antropoloških i socioloških činjenica kada raspravlja o emocijama, posebno u odnosu na to kako društvena pravila promiču javno dobro.
U tom kontekstu, MacIntyre predlaže takozvani povezujući koncept. Ovaj koncept obuhvaća želje, potrebe, užitke i slično, a odnosi se na različite aspekte ljudske prirode koji su činjenični, a istovremeno su usko povezani s moralnim konceptima. Prema MacIntyreu, povezujući koncept posreduje činjenice povezujući ih s pridruženim moralnim zahtjevima, a on tvrdi da je upravo to Hume zapravo i učinio.
Hunter također odbacuje tumačenje da je Hume vjerovao da se moralne tvrdnje ne mogu u potpunosti izvesti iz tvrdnji o postojanju. Hunter tvrdi da je Hume moralne sudove shvaćao kao činjenične tvrdnje, poput tvrdnji o postojanju, te je stoga vjerovao da se moralne tvrdnje, kao činjenične tvrdnje, mogu izvesti iz drugih činjeničnih tvrdnji. On skreće pozornost na sljedeću Humeovu primjedbu: Naime, „Kada kažete da je bilo koji čin ili kvaliteta zlo, to samo znači da prema njemu imate osjećaj ili emociju krivnje ili prezira, što proizlazi iz vaše prirode.“ Hunter tumači ovu primjedbu kao činjeničnu izjavu o ljudskoj emociji, a takve činjenične izjave opisuju uzročnu vezu između opažanja određenog čina ili kvalitete i osjećaja koji on izaziva.
U konačnici, prema Hunterovoj interpretaciji, Humeov deontički stav ne može se izvesti iz specifičnih ontoloških stavova - tj. stavova koji se tiču odnosa razuma ili objekata neovisne dužnosti - ali se može izvesti iz ontoloških stavova kao činjeničnih izjava koje se tiču ljudskih emocija. Prema ovom stavu, ako su moralni sudovi opisi emocija, oni mogu biti istiniti ili lažni, te posljedično mogu dati moralno znanje. To vrijedi čak i ako je sadržaj takvog znanja subjektivan.
Suprotno tome, Flew i Hudson, kritizirajući MacIntyreovo i Hunterovo tumačenje Humea, tvrde da Hume moralne sudove nije smatrao činjeničnim izjavama o ljudskim osjećajima, već izrazima sentimenta. Ako su Flew i Hudson u pravu, Hume bi se shvaćao kao izravni prethodnik sentimentalizma. Emocionalizam, poput Humea, razlikuje opis činjenica od izražavanja emocija, smatrajući moralne sudove emocionalnim izrazima odobravanja ili neodobravanja. Iz ove perspektive, moralni sudovi imaju samo emocionalno značenje; oni samo izražavaju stav govornika i ne mogu se izvesti iz opisa činjenica. Stoga, emocionalizam tvrdi da moralni argumenti ne mogu biti valjani i da moralno znanje ne može postojati. Ako su moralni sudovi samo izrazi sentimenta, ne mogu biti istiniti ili lažni; u najboljem slučaju mogu biti samo iskreni ili neiskreni. U konačnici, prema Flewu i Hudsonu, Hume se može tumačiti kao emotivist koji je nijekao izvođenje tvrdnji o 'trebanju' iz tvrdnji o 'jest' i tvrdio da je moralno znanje nemogućno.
